Dvadeset godina bez HARISA BRKIĆA : Ko i zašto…

Tamna je noć, nebo tmurno i sumorno, nigdje zvijezde ni mjeseca... Kao da prepjevani stihovi stare ruske pjesme odzvanjaju svakog decembra. Tačnije, čuju se pune dvije decenije, otkako je nepoznati ubica pucao u košarkaša Harisa Brkića, ispred dvorane “Aleksandar Nikolić”, tadašnjeg “Pionira”.

Teško, vlažno zimsko večer, 12. decembra 2000. godine i tamna strana medalje novinarskog posla. Odlazak na nikad teži i tužniji zadatak. Telefon i televizija prenosili su strašnu vijest, o kojoj su, s nevjericom, ubrzo pričali svi, i vozači taksija, mediji, ljubitelji košarke, ma, cijeli region i šire.

Strah, tjeskoba, strepnja, očaj ispred Urgentnog centra, ispred kojeg su pristizali igrači, uprava Partizana, zatim i Harisova majka Radmila, djevojka Sanja, mnogi prijatelji, novinari.

Ljekar crno-bijelih, dr. Moma Jakovljević, koji taj tužni događaj pamti kao najteži u decenijskom radu u klubu iz Humske, našao se odmah na licu mjesta, a zatim u bolnici bdio nad Harisom tokom tri dana nade da će se sjajni igrač i momak probuditi iz kome.

Šok i muk. Scene, koje govore više od svake riječi. Svi zajedno, skamenjeni, čekali smo čudo, koje je, nažalost, izostalo

 

 

Nezapamćena tragedija

 

Tragičnog 12. decembra 2000. godine Haris je ranije napustio večernji trening, jer se nije dobro osjećao, a nepoznati napadač je pucao na njega na parkingu beogradske dvorane ”Aleksandar Nikolić” (tadašnji “Pionir”). Ustrijeljen je sa dva hica iz malokalibarskog pištolja u jagodičnu kost i ispod oka. Slučajni prolaznik je zatekao nepomično Brkićevo tijelo pored automobila i obavijestio ekonoma Partizana, Nikolu Tomaševića, dok je trening još bio u toku. Brkić je kolima Hitne pomoći ubrzo prevezen u Urgentni centar i operisan na Neurohirurgiji. Bio je u komi do 15. decembra ujutru, kada je njegovo srce prestalo da kuca.

U gluho doba te 12. decembarske noći dnevne novine su pomjerile rokove štampanja beogradskog izdanja, pa je tako, naprimjer, na prvoj strani “Sporta” osvanula velika Harisova slika i naslov “Pucanj u Harisa i sport”. A da je Brkić prvi ubijeni sportista sa ovih tragičnih prostora konstatovano je 15. decembra, kada je njegovo sportsko srce prestalo da kuca.

Zatim, 17. decembar, nikad sivlji, sumorniji dan u Beogradu, Haris je ispraćen u vječnost u popodnevnoj izmaglici u susret sumraku, na Centralnom groblju. U prisustvu kompletnog tima Partizana i rukovodstva i predstavnika svih klubova, u kojima je vanserijski igrač igrao, rodbine, prijatelja i brojnih navijača, košarkaških radnika i ljudi iz medija. Uz tužne taktove truba i melodiju “Tiho noći” i dirljive govore saigrača i bliskog prijatelja Miroslava Berića i djevojke Sanje.

haris brkićIzvor: KK Partizan NIS
 



Sjećanje na te dane ne može da bude drugačije nego setno i emotivno, ali ne zaslužuje patetiku, niko nema prava na to, pa ni novinari, ako se zna sa koliko hrabrosti i dostojanstva dvadesetogodišnje breme tuge nosi Harisova majka Radmila.

Otkako su izgubili sina jedinca njegovi roditelji su živjeli za dan kada će dobiti odgovor na pitanja “ko i zašto”. Prije skoro tri godine preminuio je i Harisov otac Ismet, od tuge i teškog oblika dijebetesa, a majka Radmila stoički podnosi samoću i dalje čeka istinu. Kao melem na rane i lijek za dušu.

“U početku se intenzivno radilo na tome da se otkrije ko je ubica, bili smo u stalnom kontaktu sa policijom, ali bez rezultata. Jedino što su nam rekli je da nije bilo motiva. To je bilo sve što smo saznali tokom prvih godinu dana, a poslije nam se više niko nije obratio”, nedavno je ispričala Radmila Brkić.

U više navrata čak je javno poručivala ubici da joj odgovori na pitanja, koja je muče, uz obećanje da neće otkriti njegov identitet, ali od njega 20 godina, ni traga, ni glasa…

“Samo da mi kaže zašto je to uradio. Koja je to Harisova greška bila, šta je toliko skrivio da neko puca u njega? Ništa drugo. Nikome ne bih rekla, ni policiji o kome se radi, meni njegova kazna ništa ne bi značila”.

Težak život živi, ali kako ističe, kao ponosna majka, uz pomisao koliko bi njen sin sad imao godina. Često zaplače, ima i za kim, ali ne dozvoljava da je iko na ulici, uopšte u javnosti, sažaljeva, pa kaže: “Da ne brukam sina”. A tek prije godinu dana je počela da gleda snimke Harisovih utakmica.

“Gledam to kada sam sama i kada mi je teško. Uživam i sjećam se najljepših, najsretnijih dana iz života naše porodice”.

Ljubitelji košarke Harisa pamte po neponovljivom stilu, nevjerovatnom nervu za igru, virtuoznoj lepršavosti sa loptom. Po čudesnom cik-cak dvokoraku, promjeni ritma, međuskoku, doskoku i čuvenom produženom koraku, brzini, preciznom šutu… Teško ponovljivo “u paketu”, ali budućim asovima, svakako, lijep zadatak da “skinu” makar dio vanserijskog reprertoara legendarnog asa u crno-bijelom dresu sa brojem pet.

Radmila kaže da je njen sin bio gromada od dečka i šta drugo reći za nju nego da je žena stijena.

I ovaj tmurni decembar nas tjera na sjetne stihove “svi čekamo neke malo bolje dane, tamna je noć, zora nikako da svane”, ali…

Radmila Brkić zaslužuje podršku i makar djelić utjehe, poput one koju je doživjela majka Dražena Petrovića, Biserka, kojoj je nepoznati čovjek na zagrebačkom groblju Mirogoj kazao: “Vi ste ga rodili, ali on pripada svima nama”…

Ili kako je jednom prilikom rekao Predrag Danilović, proslavljeni igrač Partizana, kasnije predsjednik crno-bijelih, a sada prvi čovjek KSS-a:

“Partizan ne može da otkrije Harisovog ubicu, ali može da ga čuva od zaborava. Dok je nas i navijača tako će i biti”.

Uostalom, kako pristalice Partizana i pjevaju: “Otiš`o si Harise, ostala je tuga, uvijek će te voljeti Grobari sa juga”.



Vihorni krilni bek je prije dvije decenije odletio među legende, a njegov let i elegantni ples pod obručima ostaju za nezaborav.
Karijera

Haris Brkić je rođen 24. jula 1974. u Sarajevu, prve košarkaške korake napravio je u Bosni, kao desetogodišnjak, a u Partizan je došao 1992. godine. Zatim je na pozajmici igrao u čačanskom Borcu, a 1993. godine je postao prvotimac crno-bijelih. U dresu ekipe iz Humske osvojio je tri titule prvaka države i tri nacionalna Kupa i 1998. godine igrao na završnom turniru Evrolige u Barseloni. Sa mladom reprezentacijom SR Jugoslavije osvojio je bronzanu medalju na EP-u u Turskoj 1996. godine, a bio je i povremeni član seniorskog državnog tima.

U sezoni 1999/2000. igrao je u podgoričkoj Budućnosti, sa kojom je osvojio još jednu titulu prvaka Jugoslavije. Krajem 2000. godine vratio se u Partizan, za koji je odigrao tri meča po povratku, prije nego što je ubijen.

U znak sjećanja na Harisa Brkića, klubovi čiji je bio član, Bosna, Borac, Budućnost i Partizan svakog ljeta organizuju memorijalni turnir za mlađe selekcije.

izvor: n1

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano
Autor: