HOĆU KAKATI KOD KARLA

 

Od kada je svijeta i vijeka neke stvari se ne mijenjaju. Čovjek je takav. I tako se mora. Jednostavno, zakoni prirode su prosti i jasni. Mora da se diše, jede i pije. Tako to šljaka. I tako je od kad je Bog stvorio Adama i Evu (po jednoj varijanti) ili otkako je majmun sišao sa grane (po čika Darvinu). I oduvijek je čovjek pokušavao da sebi stvori ''kućicu slobodicu'', kutak u kome će da bude ''svoj na svome'', u koju će da se  vraća iz lova, uzgaja dječicu i povalju ženu. I to bi bilo to.

 

Od pećine ka zemunici. Pa onda nekakvim raznim  nastambama do prve kolibe. Od tog momenta razvoj smještajnih kapaciteta homo sapiensa kreće vrtoglavom brzinom. Drvene, kamene, pa kuće od opeke. Onda zgrade, neboderi, vile, ljetnikovci i kondominijumi. Razne vrste smještaja, zavisno od imovinske kartice, posla i zarade. Razvojem  građevinarstva i arhitekture, smještajni kapaciteti, bez obzira na kvadraturu i veličinu sastavnih dijelova stambenih jedinica, po sili prilika i potrebi stanara, obavezno su imali određene prostorije bez kojih je današnji život nezamisliv. Tu je obavezni hodnik (đe se unilazi i turaju opanci), kuhinja (đe se kuva,) trpezarija (đe se trpa u sebe, tj.jede), pa dnevni boravak (đe se boravi danjom a bogami i noćom i to do neka doba) i sobe za svakoga. U neku sobu ide jedno a u neku više  njih. Zavisno od pola i međusobnih rodbinskih odnosa. Što je više soba čeljad (narodni naziv za ''insane'') je otuđenija a što je soba manje ista ta čeljad je nadrkanija. To je uzročno-posljednička veza između broja persona i raspoloživog prostora.

 

Obavezna i najbitnija prostorija je WC (banja, kupatilo, hala, ćenifa, serionica...itd) veći stanovi ih imaju više a neki samo jednu. Nekad je u WC-u i kada pa se ''kupa đe se kaki'' a nekad je samostalan i sam sebi dovoljan. Dok nije bio u sastavu kuće (iliti stana) zvao se ''poljski wc'' i to ne zato što ga je skontao neki Poljak nego zato što je bio podalje od kuće (radi arome i miomirisa koji su se širili iz istog) odnosno bio je ''u polju''. Kad ideš u poljski wc svi znaju đe si pošao i uglavnom šta ćeš tamo raditi. U kući niko pojma nema. Može se samo naslutiti a i to teško. Ako još imaš onaj Micro sprey onda si mali bog. Hoću kakati kod Karla i eto ti. Ko nema Karla mora kakati gdje stigne.

 

Sretni ljudi seru na raznim mjestima. Možeš u kafani, restoranu, hotelu... Gdje god te stigne i potjera. Sranje je jako bitno za opstanak cjelokupnog organizma. Njime se na svjetlo dana izbacuju štetne tvari. Za organizam štetne a za prirodu veoma korisne. Ono što uđe u crijeva na jednu stranu na drugu izađe kao prerađeno i spremno za upotrebu, prirodno gnojivo. Od tog sranja biljke i razne ''kulture'' rastu ko lude. Srati se može na raznim mjestima i položajima. Što je položaj veći i odgovorniji (direktor, poslanik, ministar i sl.) sere se bolje, duže i kvalitetnije. Tada ti nije ni potreban WC. Dovoljna je jedna prigodna govornica sa mikrofonom, TV stanica sa kamerama i, naravno, gledaoci. To se zove kompleksan WC. To je WC sadašnjosti. Oni za govornicom seru a mi, svi koji to gledamo ili slušamo, presretni smo što svojim umovima i tijelima tvorimo ljudsku figuru WC šolje. E to je sranje nad sranjima. To je moderna umjetnost. To je naša budućnost.

 

Idu izbori i sranja će se povećati a njihov oblik i aroma mijenjati. Ne sere svako isto. Neko malkice, neko dobije proljev pa zasere sve oko sebe a neko svoje sranje kvalitetno plasira i proda ga pod gnojivo. Kako god okreneš njima je da seru a na nama da trpimo i zato samo naprijed, serite gospodo, tu smo mi. Zamolio bih samo, ako je moguće, da neko poslije pusti vodu. Red je.

Goran Vračar

 

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Povezano