SJEĆANJE NA HRVATSKU PORODICU BLAŽEVIĆ IZ VISOKOG - HUMANOST PLATILI ŽIVOTOM

 U publikaciji "Svjedoci govore" u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina temeljno su opisani ratni zločini nad Srbima na području Visokog u periodu od 1992. do 1995. Muslimanska tzv. Armije BiH je počinila veliki broj ratnih zločina na području ove opštine od zločina protiv čovečnosti, masovnih egzekucija, progona, silovanja, mučenja, zlostavljanja, uništavanja verskih, kulturnih i društvenih objekata...

 

 
12189412_1191079124242572_4666927182795090974_o.jpg



U publikaciji "Svjedoci govore" u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina temeljno su opisani ratni zločini nad Srbima na području Visokog u periodu od 1992. do 1995. Muslimanska tzv. Armije BiH je počinila veliki broj ratnih zločina na području ove opštine od zločina protiv čovečnosti, masovnih egzekucija, progona, silovanja, mučenja, zlostavljanja, uništavanja verskih, kulturnih i društvenih objekata...

U publikaciji se navode i zločini nad Hrvatima koji su ubijeni jer su pomagali Srbima. Autor navodi da odnosi između Srbi i Hrvata na ovom području nisu bili nimalo slični odnosima u drugim krajevima BiH ili u Hrvatskoj. Ovde su se ljudi poštovali, pomagali a suživot nije zamro ni u najtežim godinama rata. Autor navodi da su tokom čitavog trajanja rata Hrvati sa područja Visokog imali pozitivan odnos sa Srbima. Zahvaljujući koalicionom odnosu Hrvata i muslimana, Hrvati su bili prividno zaštićeni od napada "Armije BiH" mada su živeli konstantno u strahu i nesigurnosti. Ovakav odnos im je omogućavao da pružaju pomoć Srbima u nevolji. Rizikujući vlastite živote brojni Hrvati su čuvali Srbe u svojim kućama štiteći ih od napada muslimana. Osim toga, često su prevozili mnoge srpske porodice na područje Kiseljaka i Vareša (pod kontrolom HVO) i tako im spasili živote, navodi se u publikaciji. 

 
Nažalost, pojedini Hrvati su ubijeni na području Visokog upravo zbog dobrih odnosa sa komšijama srpske nacionalnosti, zbog pružanja pomoći izbeglima ali i zbog sve veće netrpeljivosti Muslimana i Hrvata. U večernjim satima 13. novembra 1993. u selu Muhašinovići pripadnici tzv. Armije BiH su provalili u kuću Nike Blaževića i nasakrirali Juru Blaževića (58), njegovu suprugu Fridu (50) i njenu majku Anu Grgić (74). Prema nalazima patologa, žrtve su doslovno ubijene klanjem tj. hladnim oružjem. Nedužnji ljudi su sahranjeni na katoličkom groblju u Donjoj Zimči. Zločinci su identifikovani a protiv njih je podnesena krivična prijava Tužilaštvu BiH. 
 
HUMANOST SE I DANAS PAMTI
 
U knjizi se posebno naglašava herojstvo Hrvata Ive Stojčića koji je tokom krvavog napada muslimanskih ekstremista 20. juna 1992. ostavio svog mučki ubijenog sina Igora pored kuće, kako bi pružio pomoć ranjenoj srpskoj devojčici Višnji Bajić. Višnja je nažalost preminula u zeničkoj bolnici jer su muslimanski lekari odbili da joj pomognu i to rečima "Četničku djecu ne liječimo". Umrla je u čekaonici na očevim rukama, koji je odveden u logor i tamo strahovito mučen i zamalo ubijen. Ivin sin Igor, ubijen je naime, kada su muslimanski vojnici koji su se nalazili na brdu ‘Strane’, 700 metara vazdušne linije dalje od Ivine kuće, granatirali Ivinu kuću, prilikom čega je poginuo Ivin sin Igor. Kuća je granatirana jer se tu sklonio veći broj srpskih izbeglica. Stojčići su jedna od mnogobrojnih hrvatskih porodica koje su pružile pomoć i utočište mnogim srpskim civilima. Budući da mnoge srpske kuće nisu imale podrume, Ivo je pozvao komšije Srbe da se sakriju u njegov podrum i tu pronađu zaklon od nemilosrdnih muslimanskih granata i snajpera koji su neprestano tukli po srpskim selima.
 
Drago Ilić se oduvek družio sa ljudima raznih nacionalnosti, nije nikada odvajao niti delio ljude po veri i naciji. Ubijen je 22. decembra 1993. od strane "Armije BiH". O njegovoj dobroti i poštenju i danas govore brojni Srbi tamošnjeg kraja. 

Hrvati iz sela Podastinje su u zoru 21. juna 1992. dočekali kolonu srpskih izbeglica i tom prilikom Srbima ponudili hranu, smeštaj, prvu pomoć. Deca su dobila sve što im je bilo neophodno a u ovom pružanju pomoći se istakao veći broj hrvatskih porodica među kojima naročito porodica Nike Vujice. U knjizi se navodi da nije izostala ni pomoć komande HVO-a u Kiseljaku, koji su pomagali u prevoženju izbeglica na bezbedna područja pod srpskom kontrolom. Sličnu pomoć pružilo je i hrvatsko stanovništvo Kaknja izbeglom srpskom stanovništvo iz sela Dobrinja i okolnih mesta.

- Naše komšije Hrvati, što iz Visokog, što iz Kiseljaka prvi su nam pritekli u pomoć, djecu su nahranili, dali da mlijeka, vode, odjeću. Sve su nas primili kao rod rođeni, mnogo im im hvala..to im ne možemo nikada zaboraviti - reči su  starije Srpkinje koja je proterana iz Visokog, a čiju su izjavu zabeležile tv kamere u Podastinju. 

- Da se zahvalim mnogo ovim ljudima što su nas primili ljudski, to su nam stari prijatelji, stari poznanici..pružili su nam prvu pomoć - hranu, jabuke, mlijeko za djecu, najosnovnije stvari - rekao je Drago Krsmanović iz Topuzovog polja. 

- Želim se ovom prilikom zahvaliti svim Hrvatima što su nas primili i dočekali na najbolji način. Pružili su nam pomoć, hranu, cigare...muslimani sa kojima smo odrasli i sa kojima smo živjeli ko braća su nas protjerali, kuće nam opljačkali i popalili a mnoge Srbe pobili. Zato hvala još jednom svima - ispričao je Vitomir, srpski prognanik iz sela Zimča kod Visokog za televiziju.

Srbi su vozilima HVO-a prebačeni Kaknja do sela Poljine a odatle su nastavili peške uz oružanu pratnju HVO do sela Slavin i Planinica. Stanovnici ovih sela su prijateljski dočekali izbegle Srbe, obezbedili im prenoćište i hranu a narednog dana omogućili prevoz do Vareša, Okruglice, Nišića. 

Izvor: Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina -  "Svjedoci govore"
 

Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Povezano
Autor: