SRĐAN ALEKSIĆ – ŠTA JE ISTINA?




PODRŽI NAS I LAJKUJ NAS NA FACEBOOK-U

Ako danas pitate bilo koga kako je poginuo Srđan Aleksić, 99% ljudi će reći da su ga ubila 4 pijana, bradata, naoružana srpska vojnika na najpodmukliji način, dok je on pokušavao da spase život svog sugrađanina Alena Glavovića, muslimana, koga su ti isti vojnici hteli da ubiju.

Bilo je potrebno više od 20 godina da se priča o stradanju Srđana Aleksića probije kroz hercegovački kamen i izađe iz okvira njegovog rodnog Trebinja.

Bez imalo voluntarizma ću reći da je dijelom za to zaslužan i jedan moj tekst koji sam pre par godina napisao i pročitalo ga je preko 3 miliona ljudi.
Ipak, biće potrebno još toliko godina
da ova priča dopre do mozga svih naših građana.

U proljeće 1992. godine pod velikim pritiskom Međunarodne zajednice Slobodan Milošević je bio primoran da povuče srpsku vojsku u okviru armije SRJ iz Hercegovine.

Odmah je uslijedila velika ofanziva brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja hrvatskog Zbora narodne garde koji se veoma približio i samom Trebinju.
U pojedinim srpskim selima dešavali su se takvi zločini da iz njih nije pobjeglo ni pile srpsko.

Nedostatak boraca u srpskim redovima osjećao se na svakom koraku te su svi vojno sposobni muškarci mobilisani.
Među njima se nalazio i 26-togodišnji Srđan Aleksić iz Trebinja.

Aleksića je komandant Hercegovačkog korpusa zajedno sa njegovom jedinicom poslao na hercegovačko-trebinjsko-dubrovački front, u selo Cerovac udaljeno 16 kilometara od Trebinja.
Aleksić je imao zadatak da sa svojim drugovima štiti nekoliko kilometara fronta od hrvatskog Zbora narodne garde.

Trećeg jutra posle žestokih borbi, vojnici su pronašli prazno Srđanovo šatorsko krilo, pod okriljem noći Aleksić je dezertirao.

Pobegao je za Trebinje ostavivši svoje drugove na cjedilu da ih svakodnevno zasipaju granatama i da čekaju kada će Zbor narodne garde krenuti u pješadijski napad i samo zauzimanje Trebinja.

Po dolasku u grad Srđan se javlja svom ocu Radu, vojno sposobnom čovjeku i bivšem košarkaškom treneru koji je cijeli rat presjedio u trebinjskoj opštini obavljajući „važne državničke poslove“, čovjeku koji nije vidio dana fronta.

Rade preko svojih veza ne samo da sina oslobađa odgovornosti od dezertiranja, već kako bi sinu razbio monotoniju u ratnim danima, i pružio mu priliku da nešto zaradi, na trebinjskoj pijaci sređuje jednu tezgu, gdje će ovaj preko muke srpskog naroda u tim teškim vremenima zarađivati na švercovanoj robi koja je stizala iz Albanije.

Već u jesen ’92. godine posao mu je toliko dobro krenuo da Srđan odlučuje da na tezgi zaposli radnika.
U tom trenutku nailazi na problem, nije mogao da nađe nikoga jer su svi njegovi vršnjaci bili na frontu.

Tada pronalazi lokalnog besposličara, muslimana Alena Glavovića, koji počinje da radi za njega na tezgi dok Srđan provodi vrijeme obilazeći lokalne kafane i posao nadgledajući iz istih.

januara 1993. godine, tog prohladnog subotnjeg jutra Ukropina Dragan, Redžo Savo, te braća Milenko i Simo Kovač, doskorašnji Srđanovi drugovi po uniformi, vraćali su se kući nakon nekoliko nedjelja provedenih na frontu, kući čak ni za Božić nisu bili.

Po dolasku u Trebinje otišli su u posjetu drugu u dio grada Mokri Dolovi, odakle će se zaputiti do Aleksićeve tezge u ulici Muje Zupčevića.

Tamo su ugledali tezgaroša Glavovića kako radi za tezgom za koju su znali da pripada Aleksiću.
U trenutku ljutnje i nemoći, vojnici prilaze tezgi i odlučuju da uzmu sebi po jedne hlače farmerke, naravno besplatno.

Glavović u tom trenutku bježi sa pijace, a nekoliko minuta kasnije do tezge stiže Aleksić koji je pio kafu u Starom gradu i neko mu je javio da je došlo do incidenta.

Dolazi do verbalne svađe u koju se umiješao i jedan policajac te obratio Aleksiću sa rečima „Bježi odavde pretuće te“, na šta je on odgovorio „Hoće ku.ac ko ih je.e.“

Nakon naguravanja Savo Redžo kaže „Dok ja branim Trebinje u prljavim hlačama 3 mjeseca ti piješ kafe i švercuješ“, zatim ga kundakom puške udara u zatiok a Aleksić završava na zemlji i više ne ustaje.

godine u vinariji manastira Tvrdoš ovu priču mi je ispričao Milenko Kovač, jedan od učesnika ovog incidenta, inače izbeglica iz Dubrovnika.
Tokom mog kasnijeg istraživanja ova verzija događaja mi je potvrđena i od strane trebinjskog Udruženja boraca Republike Srpske.

Ova verzija događaja stoji čak i u pravosnažnoj presudi Vojnog suda u Bileći broj IK 33/93, gdje stoji da četvorica osuđenih nisu ubice već učesnici u tuči koja je rezultirala smrtnim ishodom.

Dakle, Srđan Aleksić je nastradao braneći svoju tezgu i švercovanu robu a ne tamo nekog Alena Glavovića koji u tom trenutku nije čak ni bio tu, već je pobjegao sa pijace.

Milenko je dodao da je spreman da se objesi pod platanima u Trebinju ako se dokaže da je Aleksić branio Glavovića po cijenu života, i rekao je da je nakon tuče svako otišao svojim putem misleći da je samo došlo do bezveznog incidenta.

Ipak, na Savindan je Aleksić podlegao povredama.
Četvoricu vojnika je uhapsila vojna policija i prebacila u istražni zatvor u Foču gdje su čekali suđenje.

Antisrpska medijska mašinerija je jedva čekala ovaj trenutak da lično udari eksere u Srđanov sanduk.
Mediji su iskoristili ovaj događaj protiv VRS kao nijedan do tada.

Lažnu priču o srpskom vojniku koji je ubijen braneći druga muslimana prvi je plasirao Srđan Dizdarević iz sarajevskog Helsinškog odbora za ljudska prava a zatim i svi ostali mediji iz Sarajeva podržani medijima sa zapada krenuli su sa satanizacijom Srba u cjelini.

Redali su se naslovi u novinama o srpskom heroju Srđanu Aleksiću koji postradao na ulicama Trebinja braneći svog komšiju muslimana od razularene rulje pijanih i divljih četničkih razbojnika koji su Alena Glavovića poveli na klanje kao jagnje.

Svi domaći i strani mediji pisali su tekstove kako je Aleksić svojom smrću postao simbol otpora velikosrpskom ludilu koje je krivo za smrt desetina hiljada ljudi i za patnju miliona.
Ceo svijet je upirao prstom u Srbe i govorio:
„Zašto niste kao Srđan?“

Vremenom i većina srpskih medija je pala u ruke stranaca a veličanje „junaštva“ Srđana Aleksića je podignuto na još viši nivo.

Vremenom su njihov primjer počeli da slijede i instrumenatalizovani srpski političari pod kontrolom zapada, prvi Čedomir Jovanović.
Zatim su i ostali počeli da se utrkuju ko će prije ulicama, trgovima i bulevarima dodjeliti ime Srđana Aleksića, kako bi na svakom koraku bilo vidljivo „divljaštvo“ Srba.

U Novom Sadu i Pančevu postoji prolaz koji nosi ime Srđana Aleksića a u Beogradu postoji ulica sa njegovim imenom.
Bulevar u Podgorici se zove po njemu, ali ni to nije bilo dovoljno pa su zasadili i hrast koji nosi njegovo ime.

Kao vrhunac ludila, bivši predsednik Srbije Boris Tadić posthumno je odlikovao Srđana Aleksića medaljom Miloša Obilića za ispoljenu hrabrost i dkelo ličnog herojstva.

Čak im nisu bile dovoljne ni sve ulice i bulevari, ni hrast koji će da živi 500 godina, pa su odlučili da snime i film koji će da traje večno.

Film „Krugovi“ čiji su režiseri, scenaristi i glumci Srbi a finansijeri Njemci, Francuzi i Amerikanci govori o „heroju“ Srđanu Aleksiću.

U filmu je Aleksić prikazan u uniformi VRS iako je nju već odavno bio razdužio.
Četvorica vojnika su prikazana sa velikim bradama kako bi ih uporedili sa četnicima.
Prikazani su kako piju pivo i vrše nuždu na sred ulice, kako bi Srbe prikazali kao divlji narod.

U pitanju je ista antisrpska bljuvotina kao i filmovi „Grbavica“ i film američkog kostura Anđeline Džoli „U zemlji krvi i meda.“
Svi ovi filmovi odmah su dobili velika priznanja, a neki su čak kandidovali i za Oskara kao najbolji filmovi van engleskog govornog područja.

Pogađajte, razlog je vrlo jednostavan, svi ovi filmovi govore o genocidnim Srbima.

Četvorica vojnika su proljeća 1994. godine iz Foče poslana u Bileću na suđenje.
Osuđeni su na po dvije godine i 6 mjeseci zatvora.
U zatvor nisu otišli odmah već su u jeku ratnih zbivanja ponovo otišli na front.

Savo Redžo će kasnije na ratištu poginuti a ostala trojica će ostatak kazne odležati poslije rata.

(hercegovac.net)

 





Jeste li uživali u ovom članku? Budite informisani pridružujući se našem biltenu!

Komentari

Za objavu komentara morate biti prijavljeni.

Povezano